Kad se krajem 2016. godine mogao naslutiti dovršetak i otvaranje koncertne dvorane Elbphilharmonie, dugogodišnja se medijska kritika te, kako se govorilo, planerske i financijske katastrofe odjednom pretvorila u jedinstveno i nekritično oduševljenje i divljenje. Bilo je to nevjerojatno iznenađenje. Kao i kod mnogih kulturnih građevina koje su izgrađene u posljednjih nekoliko desetljeća, i u ovome je slučaju riječ o složenom spletu arhitekture, politike i interesa javnosti pa se zaista ne može reći da se projekt odvijao bez problema.
Ovdje bi nam mogla pomoći scena iz animirane američke TV serije Simpsoni (14. nastavak 16. sezone iz 2005. godine) koja je u međuvremenu ušla u povijest arhitekture. Kako bi poboljšala imidž svojega grada Springfielda kojim dominira niža srednja klasa, Marge Simpson dolazi na ideju izgradnje spektakularne koncertne dvorane. Napiše pismo arhitektu Franku O. Gehryju, no on pismo zgužva i baci ga na pod. Promatrajući, međutim, taj zgužvani papirni smotuljak na podu, zadivi ga vlastita genijalnost te prihvati posao. Papirni smotuljak se izgradi i izgleda kao senzacionalni, pravi Gehry. No, stanovnici Springfielda nisu zainteresirani za glazbu u novoj koncertnoj dvorani pa Gehryjev genijalni projekt propadne, a zgrada, nakon što je najprije služila kao zatvor, bude konačno srušena.
To je savršena interpretacija tzv. Bilbao-efekta proizašlog iz suradnje Franka O. Gehryja i Zaklade Guggenheim s pokrajinom Baskija. Spektakularnim arhitektonskim artefaktom moguće je nanovo definirati grad i privući međunarodnu pažnju. Bilo je to prije dvadeset godina, a posljedica je činjenica da se međunarodni arhitektonski diskurs mora baviti takozvanom spektakularnom arhitekturom. Bilbao-efekt je sljedećih godina postao modelom razvoja grada. No, nigdje drugdje nije funkcionirao kao u Bilbau, pa tako ni u Springfieldu Marge Simpson.
Ironija sudbine je da se dvadesetak godina nakon Bilbaá u Hamburgu prvi puta ponavlja Bilbao-efekt, iako to nije bila namjera. Povijest nastanka koncertne dvorane Elbphilharmonie podsjeća na propalu ideju Marge Simpson. U ovom se slučaju Marge Simpson zove Alexander Gérard, hamburški građevinski poduzetnik, koji je zajedno s povjesničarkom umjetnosti Janom Marko imao ludu ideju da se iznad jednog skladišta na pristaništu na rijeci Labi izgradi koncertna dvorana. Obratio se svojim kolegama sa studija, Jacquesu Herzogu i Pierreu de Meuronu u Baselu. Prilikom njihova razgovora u Baselu 21. prosinca 2001. godine, na razglednici je nastala legendarna skica koja, nažalost, nije sačuvana. Skica je prikazivala krunu grada, objekt sa zakrivljenim krovom povrh zgrade skladišta. Tu je dojmljivu sliku Gérard pokazao političarima i javnosti.
Iz tog vremena potječu i prve brojke: 77, 91, 93 pa 95 milijuna eura trebali su iznositi troškovi projekta s dodatnim funkcijama kao što su hotel, luksuzni apartmani i restorani. U početku su svi bili zadivljeni i nitko nije slutio probleme. Ideja je mnoge oduševila. Dvanaestak hamburških arhitekata čak je poslalo gradonačelniku pismo preporuke: Koncept je genijalan i neophodan za grad. Zaista je mala senzacija da su se njemački arhitekti angažirali u korist projekta inozemnih arhitekata, koji je osim toga bio izravno naručen bez provedenog natječaja.
Oko 2003. godine vladala je euforija među neupućenima. Ipak, javljaju se i prve sumnje. Jürgen Bruns-Berentelg, glavni projektant hamburške četvrti HafenCity, uz rijeku Elbu, odbio je ponuđeno mjesto voditelja projekta jer je već tada procijenio da će projekt stajati i do 400 milijuna eura, ali je i naslutio probleme do kojih je kasnije došlo. No grad Hamburg, oduševljen idejom, upušta se u posve nesigurni razvoj projekta i, budući da je samostalno želio biti investitorom, isplatio je privatnog investitora i inicijatora projekta Alexandra Gérarda. Godine 2005. govori se već o 190 milijuna eura građevinskih troškova; građani Hamburga i tamošnje trgovačke obitelji doniraju značajne iznose, a troškovi bi grada trebali biti ograničeni na 77 milijuna eura.
U proljeće 2007. godine objavljeni su rezultati natječaja za izgradnju. Troškovi iznose tada 241 milijun, a udio grada penje se na 114 milijuna eura. Tu je grad Hamburg napravio kobnu pogrešku. Naime, sklopio je odvojene ugovore s arhitektom i građevinskom tvrtkom. Dakle, nije bio razjašnjen odnos između arhitekata i građevinskih tvrtki u smislu projektiranja i troškova. S današnjeg je stajališta to ipak bila arhitektonska sreća za projekt jer su arhitekti mogli sadržajno razviti projekt te odrediti standarde, što u izravnoj suradnji s građevinskom tvrtkom ne bi bilo moguće. Te iste 2007. godine započela je gradnja, iako nacrti još ni izdaleka nisu bili završeni. Tada pravnici i profesionalci koji se bave potraživanjima preuzimaju vođenje projekta. Od tog trenutka među svim sudionicima počinje rat. Izabrana građevinska tvrtka Hochtief, spoznavši prave dimenzije projekta, postavlja naknadna potraživanja, da bi na kraju prekinula radove jer sumnja u statiku koncertne dvorane. Parlamentarna istražna povjerenstva vijećaju i svi se sudionici susreću na sudu. Da je tada došlo do prekida projekta, Herzog i de Meuron bi bili pred stečajem jer su troškovi projektiranja bili previsoki.
U očajničkom su činu Herzog i de Meuron u kolovozu 2012. na Venecijanskom bijenalu arhitekture, na koji ih je pozvao David Chipperfield, predstavili svoj projekt te na velikim panoima prikazali dokumente koji svjedoče o medijskoj i političkoj borbi za Elbphilharmonie. Senatorica za kulturu grada Hamburga i šef tvrtke Hochtief sastaju se u Veneciji na kriznom sastanku na vrhu. Možda su oboje posjetili izložbu te su na temelju dokumentirane katastrofe zaključili da postoji samo jedna mogućnost – projekt se na neki način mora privesti kraju.
Tek je krajem 2012. godine novi gradonačelnik Olaf Scholz uspio sve sudionike okupiti za istim stolom i zaključiti novi ugovor. Ugovor je dobila tvrtka Hochtief, dok su se Herzog i de Meuron obvezali na umjetničko vođenje projekta. U proljeće 2013. još se pregovaralo, sve dok sporazum nije postignut. Utvrđena je konačna cijena: 860 milijuna eura ukupnih troškova, pri čemu je udio grada Hamburga iznosio 789 milijuna.
U kontekstu povijesti projekta i uvjeta pod kojima je građevina nastajala, porast je troškova sasvim razumljiv. Naime, izvorna je ideja bila koncertnu dvoranu jednostavno postaviti na postojeće skladište. Statički bi to čak bilo i moguće jer je skladište, rad arhitekta Wernera Kallmorgena iz 1966. godine, i bilo građeno za preuzimanje velikih opterećenja. Međutim, garaža i vertikalna izgradnja sa svim novim funkcijama iznad skladišta mogle su se realizirati samo pod uvjetom da se unutrašnjost skladišta potpuno isprazni te da se tada slobodnostojeća fasada osigura na zahtjevan i skup način.
Time počinje i prava senzacija koncertne dvorane: to sigurno najriskantnija konstrukcijska koncepcija povezivanja starog i novog koja je ikada realizirana. Sva su sljedeća statička rješenja bila visoko rizična jer su postojeće stanje i tim stanjem zadanu formu morala pripremiti za nove funkcije. Kod temeljenja je valjalo pojačati i dodati oko 1000 betonskih pilota. U trenutku kad je plaza izgrađena na visini od 37 m iznad razine rijeke Labe, bila je to u stvari potpuno nova građevina. Plaza je morala imati što manje stupova, zbog čega je veliku koncertnu dvoranu za oko 2100 posjetitelja, koja leži iznad plaze, trebalo koncipirati kao statički samostalni građevni korpus koji, takoreći, visi u zraku. Nosi ga tek osam potpornih stupova od kojih je svaki opterećen s 2700 tona. Velika je dvorana izvedena dvoslojno, akustički potpuno odvojena od cijele građevine i slobodno položena na 342 paketa spiralnih opruga kako bi se izbjegla bilo kakva akustička smetnja uzrokovana brodskim prometom. Vanjski krov dvorane raspona 55 metara nosi unutarnji strop, golemi reflektor, dijelove ovješenog foajea i 8000 tona kućne tehnike u akustički izoliranim kanalima.
Sve ovo objašnjava zašto je tvrtka Hochtief godine 2011. zbog statičkih rizika obustavila gradnju zbog opasnosti po život. Gradnju su pristali nastaviti tek nakon brojnih ekspertiza te nakon što je grad Hamburg preuzeo odgovornost za gradnju.
Slično je bilo i sa zahtjevnom staklenom fasadom. Svaki je od oko 1100 elemenata jedinstveno trodimenzionalno oblikovan element sa skupom površinskom obradom, a težina pojedinog elementa iznosi 1,2 tone. Zatim primjerice, u velikoj koncertnoj dvorani, preko 10.000 gipsanih ploča prekriva 6000 m2 akustički učinkovite površine. Ploče imaju debljinu do 250 mm, a izrezane su na temelju 30.000 različitih CNC programa. Svaka je pojedina ploča unikat i montirana krajnjom preciznošću.
Da, danas je Elbphilharmonie sigurno najnaprednija i najeksperimentalnija zgrada kad je riječ o građevinskoj tehnici. Ne znam ni za jednu građevinu izgrađenu posljednjih desetljeća koja bi granice statike i suvremene građevinske tehnike u svakom detalju dovela do granice izvodljivosti kao što je to ovdje slučaj. U usporedbi s njom je i Gehryjev Guggenheim u Bilbau statički i tehnički jeftina scenografija – tek mnoštvo čeličnih nosača obloženih OSB pločama na koje je pričvršćen vanjski omotač i basta.
Kad je riječ o građevinskoj tehnici i materijalima u dvorani, nailazimo, naprotiv, na angažman i rizik koji su zahtijevali da se svakom detalju posveti iznimna arhitektonska pažnja i pridoda osobita važnost. Nakon detaljnog razgleda građevine, očit je ogroman napor koji su uložili svi sudionici: potrebno je samo uočiti pomni izbor raznolikih boja i površina klinker opeka. Svaki materijal, svaka ploha, svaki detalj svjedoče o maksimalnoj preciznosti. Čini se kao da su skandali do kojih je dolazilo tijekom realizacije projekta na kraju sve sudionike – arhitekte, političare, građevinsku tvrtku i svakog pojedinog obrtnika – potaknuli na neočekivani angažman. Gdje bi se inače, čekajući u foajeu velike dvorane, razmišljalo o tome kako su obrtnici uspjeli postići milimetarski točan spoj između parketnog poda i stubišne ograde.
Jedan detalj osobito volim: budući da je zbog zaštite od poplave prizemlje postojećeg skladišta trebalo podići, arhitekti su skladište povisili za jednu etažu i tek tada pozicionirali plazu, pa su se proporcije staroga skladišta mogle očuvati. Nitko to ne bi ni primijetio da se nije dogodilo. Nitko to danas ni ne vidi jer su nove opeke nadogradnje savršeno usklađene s postojećima.
Također, prostorno je učinjeno sve kako bi doživljaj bio optimalan. Na primjer, kad je riječ o jedinstvenom doživljaju ulaska preko zakrivljenih pokretnih stepenica, prvih takve vrste u svijetu, na kojima se nitko ne žuri i ne zaobilazi sporije posjetitelje jer je dvoipolminutna vožnja, koja se čini da traje beskonačno dugo, jedinstveni užitak, ili kada je riječ o inspirativno zbunjujućim putevima kroz predvorja prema pojedinim sjedalima u dvorani ili pak o traženju određenoga mjesta u velikoj dvorani, čija intimnost i blizina prema svima ostalima čine taj prostor tako bliskim.
Svi su arhitektonski manevri koji uključuju i materijale i prostore javne plaze, predvorja te dvorana u međuvremenu euforično opisani i objašnjeni. U njemačkoj se kulturnoj publicistici jedina kritika odnosi na akustiku velike dvorane jer je Elbphilharmonie trebala postati najboljom koncertnom dvoranom na svijetu. Zajedničko projektiranje arhitekata i japanskog stručnjaka Yasuhisa Toyote bilo je zahtjevno. No, akustičari imaju jedno jasno pravilo: najbolja koncertna dvorana na svijetu je kutija za cipele – dvorana bečkoga Musikvereina. U slučaju pak prostornoga oblika vinograda, proizašlog iz Scharounove Berlinske filharmonije, problem je što sva mjesta u dvorani nemaju jednake, optimalne akustičke uvjete. Zbog oblika osnovice, koncertna dvorana Elbphilharmonie nije imala drugu mogućnost nego da bude u obliku vinograda. Međutim, u ovoj koncepciji argument akustičara u korist kutije za cipele gubi u odnosu na prostornu intimnost i blizinu jer niti jedno sjedeće mjesto nije od dirigenta udaljeno više od 30 metara. Radi se također dakle, o prostornom i emocionalnom doživljavanju akustike. Čujemo i ono što osjećamo.
Da, dvadeset godina nakon Gehryjeva Guggenheima, Hamburg je prvi grad koji je ponovio Bilbao-efekt: gradu je poklonjen simbol koji ga na karti svijeta nanovo pozicionira. Sjetimo se zgrade opere u Sidneyu Jørna Utzona i njezine dramatične povijesti: 14 godina gradnje, eksplozija troškova sa 7 na 121 milijuna dolara. Došlo je i do političkoga skandala – Jørn Utzon je otputovao i nikada se više nije vratio na mjesto svojega velikog djela. Danas je pak ta građevina simbol, ikona Australije. I tek se sada, šezdeset godina nakon rođenja, taj simbol i sadržajno privodi svojoj pravoj svrsi zahvaljujući opsežnim adaptacijama.
Nasuprot tome se hamburška koncertna dvorana već sada pokazuje uspješnom. Hamburg je po prvi puta dobio simbol grada kakav prije nije imao. Dostojanstveno je to i značajno remek-djelo povijesti arhitekture koje možemo uvrstiti među spomenike svjetske povijesti. Tako je nešto Marge Simpson poželjela i za Springfield, samo što se obratila pogrešnome arhitektu, a i nije se mogla pouzdati u građane kakve ima Hamburg.
Tom Schulz, glasnogovornik koncertne dvorane Elbphilharmonie, rekao mi je: Samo je plazu u prvih šest mjeseci nakon otvaranja, tijekom hamburške zime, posjetilo dva milijuna posjetitelja. Koncerti su godinama unaprijed rezervirani, a ulaznice se mogu dobiti tek ždrijebom. Odjek medija na otvaranje je u online i tiskanim medijima, na radiju i televiziji naprosto ogroman. Takozvani kontakti, tj. jedinica kojom se analizira medijski odjek, doseže broj od više milijardi te tako mnogostruko nadilazi i najhrabrije prognoze.